Svaki problem se riješi kako bi dao prednost novom. Sve brige prođu, dok se druge rađaju. Jedan problem za drugim. Jedna briga za drugom. Nikada u isto vrijeme sve skupa, jer Bog ti da onoliko koliko možeš podnijeti. Ili sam to ja postao racionalan, pa šamaram redom, svaki dan. To je valjda život.
Sjeđaše njih dvojica, onaj isti, moj otac i kum iz Tehna. Nisam ga vidio dugo, onomad imaše moždani udar. Zapinje dok priča, a oči karbonske kopije moga rahmetli djeda. Možda nije još za brigu, ali se plašim da jednog jutra, kada se pogledam u ogledalo, ne vidim one iste, karbonske kopije, djedovih očiju. A kakva…
Imao sam ga danas, nervni slom ili kako već to ide. Možda je to bio i bijes, koji sam ugušio u sebi. Zastao sam na nekoliko sekundi. Nije mi prvi, a ni posljednji put, samo je razlika u količini kosmatog behara na glavi, iskustva, a i godina. Osjetio sam ovo danas više fizički nego li…
Dvijehiljade i trinaesta je godina, meni je devetnaest. Otac mi dao novog Forda za izlazak u grad. Pokupio raju i idemo u Tehno. Kafe i cigare, a cigare friške, kao i ja. Poruka stiže “Gdje si?” Frišak i naivan kažem istinu, kad kroz pet minuta r a c i j a; otac i kum. Bacim…
Odavno je paučina pala na naše kontakte; vidim je ponekad kroz filter gramske priče i ubodem ono srce. Njoj za ego, meni za činjenicu da sam bespomoćan. Zvonilo je za kraj radnog vremena i govorim kako mi se ne ide jer je gužva. Uhvatio sam i momenat kad da krenem, jer je iza ugla išla…
Lukavčani me satrali čađama i kaučukom. Neki omladinac tedejac usmrtio nekog dedu. Kolaps. Odlučno naručujem kafu sa hladnim mlijekom, sramežljivo vadim neki bijeli Dunhill, sve po ona dva miligrama. Na TV-u neki klasični dnevni program BHTV1, sve onako na ćirilici, a ustima mi intenzivan okus katrana. Napunih pepeljaru za nekih pola sata, srknuh kafu, pa…
Uranjeno je proljeće stiglo, mada mraz pade na špiglo. Jesenske ruže obezglavljene, na hastal-laži stoje. Niti čestitke, niti usplahir osjećaja onih, samo stablo, nepoznato, neznanog broja godova zimzelenog behara, čitave godine biva tudi, da me sjeti na nju.
U Bingu je svirao The Offspring o djeci koja nisu uredu. To je bilo neki dan, a danas je bio muk, jer nisam ni išao u nj. Ona se pojavila niotkud, sjevnula kao grom iz vedra neba, s glupim pitanjem, da joj objasnim šta to znači kad se u bubu, pretvorim. Ja rekoh da je…
Lančano štiklajući cigarete, uz alkohol po izboru datog stepena zelenosti. Gotik i doom – propadanje, uz neko prividno slamkanje kako je to, eto, to, a nije još samo jedna, emotivno nedostupna loodica.
Šeherlijice mi onomad uvališe kvarc pod automatiku i nije se klatio i godinu dana. Nakupio još nekih kineskih što su stali i sve mi uradio za džaba. ❤️