Dunjice, to sam ja

“Bog ti pomog’o!”, odjekivalo je ulicom,
dok par metara dalje žene se cjenkaše
oko kilograma jabuka.
Ja sam se vraćao sa jutarnjeg kardija;
trčanja za parama, odnosno s parama.
Najbolji sam, mula(c), gledajući svoja posla
i tako gledajući ugledam nju u cvijećnoj haljini.
Pogledi su nam se sreli, iako je nosila sunčane naočale, a ja dioptrijske sa finišom magične prašine. 
Prepoznali smo se, barem ja nisam zaboravio;
nos, usne i cvijećne haljine,
ali sam kao mula(c) okrenuo glavu;
trčeći naprijed, gledajući svoja posla.
Ovo je i najmanje bolno danas što mi se desilo.