Kao da sam jedini ovdje koji nisam bio na psiholohoškim terapijama, a nije da nisam imao potrebe, nego u manjku vremena za sebe, smetnem s uma, prebacim u zapećak mozga, privremeno zaboravim na psiće tuge.
Zadnji par godina više znam za fizičku bol, od kojekakvih fizičkih aktivnosti; zečijeg skakanja za njom (ozbiljno, upoznali smo se prvo fizički), poslije toga poslovnog trčanja. Auto samo koristim na plus dva kilometra, zbog blizine svega i manjka parking mjesta. Ovo pišem ne iz razloga što sam nezadovoljan obimom posla kojeg obavljam ili novca kojeg obrnem, nego kao zahvalnicu samom sebi što uspijevam svakim danom naučiti nešto novo i biti bolji čovjek, spreman za sutra. A sutra, odnosno već danas ću ostati sam i odmoriti malo od ljudi, nadam se.
Pa, i jeste tako. Pomagati sebi.
Kad ne može iz trenutno sjebanog prvog lica, malo sačekaš i odmakneš se od sebe, sagledaš ili prosto pustiš da se slegne, pa ponovo priđeš.
Ne treba samo zapuštati unutrašnje nezadovoljstvo, tugu ili pritisak, ta su stanja gotovo svakodnevna, bolje ih je dijagnostifikovati i rješavati nasitno, po parčićima.
A, sa vremenom čovjek nauči šta zaslužuje trošenje, a šta ne. Zapravo, čudesno malo stvari zaslužuje trošenje.
No, shvatam mlade generacije, vama je mnogo teže prosto živjeti u odnosu na moju ili generacije prije moje. Takvo je doba, neka ogromna, gotovo električna zasićenost u generalnom raspoloženju ljudi.
“A, sa vremenom čovjek nauči šta zaslužuje trošenje, a šta ne. Zapravo, čudesno malo stvari zaslužuje trošenje.” kako divno receno
Brini se o sebi kao da si ljubav svog života🙂
ti imaš psihedelić rokenrol da ti nadomjesti sve