Trn o ružica 🟩

Kao iskusni vodeničar
onomad,
vodu na svoj mlin usmjerio
i samljeo rendervezuv sa jednom
blogericom.

Kupih čokoladu kod Ivane na trafici,
ružu nabavih u cvjećari izmeđ opštine i suda.
Idemo na Banju, klasika.
Banja ljeti isparava amonijak i igle niknu,
spomenici herojima komunizma u tišini bistvuju.
Moguće da je bila i rana jesen,
svakako pišem po sjećanju.

Nas dvoje na klupi se hihoćemo,
prolazi moja prva srpkinja Tatjana
s nekim svojom momkom.
Ja ne mogu sakriti oduševljenje kad jesam,
pa je i pozdravih i rekoh drugi put častiš, hehehe!

Blogerica studirala medicinu,
pa joj ideja sinu,
da idemo na Gradinu donirati krv.
Allah se uvalih!

Krenuli smo se penjati uz gradinu
na Gradinu, trening za umiranje,
i već gore bješe Tatjana u čekaonici.
Drugi put u pola sata,
čašćenje u/na javi.

Blogerica mi predade darove da pričuvam,
Tatjanin momak je već na igli,
časti me cigaretom ispred;
haha, hihih, pihihi.

Bacam ključ od zorta,
okrećem onu ružu međ prstima,
kontam kako ustvari nije kome namjenjeno,
nego kome je suđeno.
Onaj duhan sporo gori.
Imali su visoke pritiske za donaciju,
ja rekoh hajmo odavde!