Htio sam obući teksas šorc, napravljen od farmerki; progledao među nogu. Nađoh još jedan, isto. Nije mi se dalo izaći iz zone komfora ili olakšati sebi ovaj topli ljetni dan, koji je topliji od jučerašnjeg i za nijansu svjetliji. Opipavah teksas šorceve, ali mi se ne dade probavati. Preživjeću.
Dolazi pakao ili visoka voda, valjajući se iza brda da ga proguta, a davljenik se za slamku maša, histerijom kurcobolje, bespomoćno urliče. I svako žanje onako kako posije, najveći se strahovi obistine i želje ispune.
Tamo negdje do slijepog puta, na bosanskim poljima preko vode, među šaš i među sunce, na kislim tlima, sklepaću sebi brvanuru od gotovih kora.
Lagano tabonjam svojim putem ka cilju, poslije urađene brze kalkulacije. Ja sa lijeve, a ona sa desne strane ulice, spretno izbjegava alu direke. Ulice se se sužavaju na bijeloj zebri; opet brza kalkulacija, da li da prođem pored nje; praveći se ćorav, kao pored turskog groblja, ali zastadoh i rekoh “Sužavanje puta, gospođo!” Prošao je…
Sekunde me dijele od (dopunio/la) do (popunio/la). Umoran sam od bivanja nemirnoga, i disanja bez pokrića. Nemam oružja, sem riječi što ih uz vjetar izgovaram dok čekam zatišje pred buru. Nemam štita jer kakav je to odbrambeni mehanizam ako nema karika, a ja sam svakom pomalo najvažnija karika.
Mirno gasujem u drugoj brzini, i onako je gužva, ne vrijedi se probijati. Vazduh ne postoji, pa otvaram prozor i izbacujem bezvrijednu ruku na lak(at) dok ovom harnom izbjegavam šahtove, slušajući tek svoje disanje, jer sam zatvorio prozor zbog vanjskih uticaja, odlakćujući ruku čineći nešto vrijednijom.
Moji pomaci su tihi koraci, što su uvijek pogrešni. Nečujno idem, nečujno se mičem, s puta onima u navali, jer kako vrijeme prolazi, tako moje dolazi. A Bog zna da sam smrtno besmrtan.
Vidim kroz ove lucidne okice moje, da je na pomolu kraj jedne ere. I šta radim nego li kvasim sušne rumene usne, a one upijaju ovaj ‘ol poput ispucale kvarcne zemlje, što ne daje ni tople riječi, ni sočne poljupce.
Ne vidim golim očima, ne vidim plavim reckastim izumima; već samo fotografski pamtim kroz mrka polaroidna stakla i mrak mi na oči pada. Ljudi oko mene zuje kao muhe, sve profile umova znam, slušam, a ne čujem, gledam, a ne vidim, poput maj-maj senzacije. Više me ništa ne čudi, ni reakcije, ni akcije, tih muha-ljudi,…
Jedni mi se unose u facu, drugi mi prijete, treći me ubjeđuju u nešto kako nije. Zavraćam stranice, u prošle godine, Nalazim njen rukopis; milo mi je oko srca, a nemam sina da me sjeća, samo vrijeme prolazno. Boli me briga: “pare su moje!”